Prije osnivanja udruge za Uskrs se u Kostelu oblačilo najsvečanije što se imalo kod kuće, neovisno o tome je li netko bio streljač ili ne. Stare fotografije svjedoče tome da se za Uskrs odijevalo kravate, košulje, odijela, suknje. S dolaskom i osnivanjem udruge, prva su odijela izgledala poput narodnih nošnji, sastojala su se od bijele košulje, bijelih hlača te crnoga prsluka s utkanim logom Kluba Kostelske kubure. S primanjem u Savez povijesnih postrojbi Hrvatske vojske na nošnje su se dodali vojnički remeni. Godine 2001. izrađeno je osam odora koje je dizajnirala scenografkinja i kostimografkinja Latica Ivanišević.

Odore su inspirirane umjetničkom slikom Franje Keglevića iz Franjevačkoga samostana u Krapini, a na kojoj je on obučen u crvenu svečanu odoru. Prema odori sa slike i dodavanjem ornamenata nastala je odora kakvu danas nose članice i članovi Povijesne postrojbe. Zapis, slika ili crtež o izgledu nekadašnje vojske obitelji Keglević ne postoji jer se vjeruje, kako govori Željko Pospiš, kustos u Samostanu svete Katarine, da su slike, ako su i postojale, bile usmjerene na grofove, a ne na vojsku s kojom je krenuo u pohode. Ipak, s obzirom na povijesno doba kojemu je pripadala vojska, oblik je tradicionalni, ako se gleda oberštajerski simbol, odnosno vez, a odori su se dodali ti dijelovi te ilirski. Boje koje prevladavaju su crvena i plava te crna. Kapa je također inspirirana slikom Franje Keglevića koji identičnu drži u ruci.

Danas udruga koristi dvije odore, prvu kreiranu po slici Franje Keglevića te časničku, za koju se korišteni predložak nalazi na pročelju crkve Svete Katarine u Krapini, a to je crna odora s crvenom pelerinom te čizmama.

Razlika u odorama, objašnjava Milan Flegar, je u formacijama vojske. Običan vojnik se navodno zvao dokosteljan. Malo je viši čin od njega imao onaj koji je zapovijedao s pet do deset stražara te je nosio naziv kosteljan, dok je nadkosteljan zapovjednik banderija, malo veće formacije ljudi. Svima njima je pak zapovijedao grof ili ban. Trebale su zato biti tri odore, ali pošto nemamo zapis za koji bi se primili, onda smo stavili oznake na pelerine. Običan vojnik nema nikakve oznake, zapovjednik ima prekrižene dvije sablje i njegova je kapa s crvenim obrubom, a nadzapovjednik, što sam sada po funkciji ja, ima isto obučeno što i zapovjednik, ali ima zlatni rub na kapi. Zanimljivost koja se veže uz nošenje kravate potječe još od Tridesetogodišnjega rata kada su hrvatski vojnici nosili upravo ovaj modni dodatak. Razdoblje je uzeto kao mjerodavno zbog činjenice da je odora sadašnje Postrojbe napravljena prema onoj grofa Franje Keglevića koji je živio u vrijeme spomenutoga rata. Kako stoji u radu Oružje Vladimira Brnadića, obrana i oprema Hrvata tijekom Tridesetogodišnjega rata, njihova odjeća, oprema i naoružanje bili su mješavina orijentalnih i zapadnoeuropskih utjecaja i bilo je bogato ukrašeno. Posebno se isticao jedan dio njihove odjeće. Bio je to rubac koji su hrvatski konjanici vezivali oko vrata. Taj modni detalj s Hrvatima je stigao u Francusku te uskoro postao moda na ulicama Pariza. Kasnije se proširio čitavim svijetom. Bila je to prethodnica danas svima poznate kravate koja se u mnogim europskim jezicima naziva upravo po lakim konjanicima – Hrvatima.

Uz odoru Postrojbe vežu se i bijele rukavice za svečane prigode, crne čizme do koljena te naoružanje sa sabljom i pištolom.