Potom su u rudnicima uzimali sporogoreći štapin ili cindar pa su njime aktivirali pištole i mužare. Pokušavali su i s krpama. Njih bi namočili u ulje ili mast, ali je aktiviranje trebalo dugo čekati, a k tome je bilo nesigurno. S cindrom je napravljena velika revolucija jer je uvelike ubrzao vrijeme potrebno za pucanj. No, za takvo su pucanje trebala biti prisutna dva streljača, odnosno streljač i pomoćnik jer bi jedan od njih držao pištolu i okinuo, dok je drugi palio štapin. Ni u ovome slučaju nisu bile izbjegnute ozljede. Međutim, bilo ih je manje nego prije. Rupe koje su se bušile bile su direktne pa je povrat od pucnja išao direktno u ruku i bio snažan. Redovna su bila i natjecanja pa su dečki, kako govore u Kostelu, tako zavađali djevojke. Nekad je na Uskrs bilo i preko dvije tisuće ljudi pa je publika streljačima bila velika. Te su pištole širile i natalitet.

Prve pištole su radili oružari Keglevića. Narodu to oružje nije bilo dostupno, već su one bile namijenjene za vojsku. Stoga su u Kostelu krenuli izrađivati pištole koje se također pune crnim barutom, ali ne služe za ubijanje, nego je namjera da jako puknu i da se čim dalje čuju. Preteča toga su bili mužari koje su koristile crkve. Potom se krenulo u razvoj pištola, s pratećim raznim mehanizmima. Prvi takav je bio kremen, zatim su došle lovačke puške, od kojih je preuzet mehanizam paljenja preko inicijalne kapisle. Neke su uspjele, neke su se raznijele u mnogo komada, a između sedamdesetih i osamdesetih godina 20. stoljeća bilo je još podosta pištola koje su se palile na sporogoreći štapin, dok su danas sve na mehanizam i dobro usavršene izgledom, kvalitetom i sigurnošću. Cijevi se buše na više stupnjeva, tako da unutar njih nije jednaki navoj, već se on razlikuje i do preko deset milimetara od početka do kraja, tako da se smanji povrat od pucnja u ruku. Do metalnoga je dijela lako doći jer se koristi rostfraj koji se može kupiti u trgovinama. Drvo je orah zbog izdržljivosti, a ukrasi koji se nalaze na njima su zapravo modni dodatak jer su autohtone, one prve, izrađene bez ukrasa s tek možda pripadajućim inicijalima. Danas su najčešći ukrasi grozd, list vinove loze, crkva, križ ili šahovnica. Škole za izradu kostelskih pištola nema i svi majstori koji ih izrađuju su samouki. Nekada su za izradu bila potrebna tri majstora. Jedan koji je izrađivao drveni dio, zatim jedan koji je kovao i zadnji koji je nabavljao željezne komade. Danas to sve radi jedan koji znanje obično prenosi na sina. Danas su u  Kostelu dva majstora koji se bave izradom pištola, otac i sin, stariji i mlađi Lovrenčić. 

Oblik kostelske pištole kakva se danas koristi mijenjao se tijekom godina, a najviše zbog državne vlasti. Pištole su se sve više skraćivale kako bi se mogle lakše sakriti, a takve ostaju i danas.

Sve se pištole pune sprijeda, na usta cijevi, a punjenje traje oko tri minute. Prvo se stavi barut, on se potom nabija komadom metala ili laštukom i čekićem jer je pri dnu cijevi maleni izlaz –  penček – veličine svega dva milimetara, a važan je kako bi došlo do sigurnoga zapaljenja. Zatim slijedi papirnati čep ili fontrač. Od toga se napravi valjak i ponovno se nabije. Pravilno nabijanje je ključno kako bi se sav barut našao unutar cijevi i samim time jače puknuo. Penček se nalazi s desne strane pištole, što je zadržano od samoga početka razvoja, bez obzira na koji mehanizam je bilo paljenje. Tako je smješten iz sigurnosnih razloga jer streljači u skoro svim slučajevima pucaju udesno, a prilikom pucnja, ako bi došlo do problema, uvijek je planulo prema zemlji, a ne u lice. Nepisano je pravilo u Kostelu da se stoga uvijek puca u desnu stranu, ali i iz još jednog razloga, kako iskra od prethodnoga pucnja ne bi aktivirala barut u pištoli sljedećeg streljača.