Do velikih je promjena u Kostelu došlo nakon što je njime počeo upravljati Petar II. Keglević koji ga je  temeljito pregradio, dogradio i opremio. Dolaskom Petra II. Keglevića započelo je novo doba kostelske povijesti. Potrebno je razjasniti podrijetlo obitelji Keglević.

Djelo Illyricum vetus et novum pruža uvid u mnoštvo podataka o spomenutoj obitelji. Nije sasvim razjašnjeno tko je autor djela, ali smatra se da je to osoba bliska obitelji što se pak može iščitati iz načina pisanja. Kao autor spominje se francuski povjesničar Charles du Fresne, sieur du Cange koji nedvojbeno iznosi temeljite genealoške podatke o dalmatinskim i hrvatskim srednjovjekovnim obiteljima. Ono što je posebno zanimljivo jest činjenica da je nepoznati autor napisao dio knjige, točnije prvi i treći dio, te se koristio du Fresneovim podatcima iz djela Historia bzyantina. Srpski povjesničar Jovan Rajić i njemački povjesničar Johann Christian von Engel smatraju da bi anonimni autor mogao biti višegodišnji rektor protestantske škole Ivan Szaszky koji se bavio proučavanjem povijesno-zemljopisnih osobitosti Ugarske. Namjeravao je pisati o povijesti Srbije, ali je to djelo zaživjelo samo kao ideja. Kao mogući anonimni autor spominje se i isusovac Valentin Keri čiji su članovi obitelji bili u dobrim odnosima s obitelji Keglević. Ime anonimnoga autora ostaje nepoznato, ali zna se da je djelo Illyricum vetus et novum izdao grof Josip Keglević i to o vlastitome trošku.^[1]

Anonimni autor svojim podatcima dokazuje kako je dobro poznavao obitelj Keglević. Tome u prilog ide i činjenica da se koristio autentičnim ispravama. Grad Bužim spominje se kao obiteljski grad obitelji Keglević, onaj koji je obitelji priskrbio pridjevak Bužimski.[2]

Kao mjesto podrijetla obitelji Keglević navodi se današnja Dalmacija, točnije južni obronak Velebita. Keglevići su obitavali s obje strane rijeke Zrmanje te u dolini rijeke između Zvonigrada i Obrovca. Na brdu Kom jasno se vide ruševine nekadašnjega Kegljević ili Kegelj grada.

Petar II. bio je sin Šimuna II. Osim Petra, Šimun je imao sina Ivana i kćer Jelenu. Juraj Mikuličić, Jelenin muž, 1494. je godine pred kninskim kaptolom izjavio kako je posinio Jelenina brata Ivana te je od njega primio 5000 zlatnih forinti. Budući da je bio lošega zdravstvenoga stanja, Jurju je navedeni novac bio potreban kako bi podmirio troškove puta u Rim te za lijekove. U znak zahvalnosti Juraj je Ivanu prodao, poklonio i na njega prepisao sve svoje gradove i imanja. Na taj su način Keglevići došli do novih posjeda. Novi su posjedi bili smješteni sjevernije, na područjima koja su bila djelomično sigurnija od Turaka. Ivan je tada dobio pridjevak Bužimski. Budući da Ivan nije imao potomka, sva je njegova imanja naslijedio Petar II. Keglević.

Kralj Ladislav 19. je svibnja 1494. godine u Košicama naložio kaptolima u Kninu i Zagrebu da Petra Keglevića uvedu u posjed imanja i gradova koja su mu bila zapisana. Zagrebački je kaptol nalog izvršio istoga mjeseca, dok je kninski kaptol isto napravio u srpnju iduće godine.

Petar II. Keglević 1521. se godine, kao jajački ban, proslavio u borbi protiv Turaka. Nakon što su 1522. godine Turci osvojili Knin, Keglevići su izgubili svoja posljednja imanja u dolini Zrmanje. Također, izgubili su posjed u kninskoj i ličkoj županiji. Petar II. Keglević morao je navedeni gubitak nadoknaditi kupnjom imanja u, za to vrijeme, sigurnim dijelovima države.^[3]

Oženio je Barbaru, kćer Jurja od Stražemana. Ubrzo nakon ženidbe sa suprugom je boravio u Požunu. Tamo se 21. prosinca 1523. godine, u kući građanina Mihajla Egereza, sastao s Jurjem Brandenburškim. Od Jurja Brandenburškog kupio je gradove Kostel i Krapinu sa svim pripadnostima. Navedene gradove kupio je za 13000 ugarskih zlatnih forinti, a što ih je trebao isplatiti u tri rate do Jurjeva sljedeće godine.

Petar nije mogao sabrati novac i izvršiti plaćanje u dogovorenome roku. Naime, nekoliko mjeseci prije toga kupio je velike posjede, a od kupovine gradova u požeškoj županiji prošlo je manje od godinu dana. Da bi izbjegao nepovoljnu financijsku situaciju, našao je sukupce – Mihajla Imbrekovića i njegovu ženu Katarinu koji su tako postali suvlasnici grada Krapine i Kostela. Imbreković je 1524. godine, u srijedu iza Tijelova, pred kraljem u Budimu isplatio preostalih 6500 zlatnih forinti Jurju Brandenburškome. Budući da je došlo do spora oko navedenih gradova, kralj je ispravom od 14. srpnja 1535. godine potvrdio da svaki od njih dobiva jedan grad. Keglević je tako dobio Kostel, a od Imbrekovića 500 zlatnih forinti namijenjenih obnovi. Lako je zaključiti da je u to vrijeme Kostel bio zapušten, odnosno da je bio u stanju koje je tražilo adaptaciju.^[4]

Petar II. Keglević imao je osmoricu sinova od kojih je tek Šimun imao potomke – kći Anu koju je oženio za Gašpara Ernušta. Gašpar se smatrao jednim od najbogatijih sinova u ondašnjemu hrvatskom kraljevstvu.^[5] Vjenčanje nije bilo održano u Kostelu, već se održalo u Šapcu.^[6] Nakon vjenčanja mladenci su otputovali u Čakovec. Ana je iste godine ostala udovica. Budući da je Gašpar bio posljednji predstavnik roda Ernušta, posjedi koje je imao trebali su pripasti kralju Ferdinandu I. Habsburškome. Petar II. Keglević s ovim se nije slagao te je zaposjeo  Ernuštove posjede i gradove.^[7]

Ugarski je sabor 9. studenoga 1542. godine na zasjedanju u Požunu odredio rok od dva mjeseca u kojemu je Petar trebao imanja i gradove koji su pripadali Ernuštu predati kralju. Određeno je da će, ako ne izvrši navedeno, biti proglašen nevjernikom te osuđen na gubitak svih svojih posjeda i gradova.

Bez obzira na nezahvalnu situaciju u kojoj se našao, Petar je i iduće četiri godine držao zaposjednuta imanja i gradove. Neke od njih kralj je dodijelio banu Nikoli Šubiću Zrinskome. Nikola Šubić Zrinski 2. je rujna 1546. godine, uz pomoć Petrova neprijatelja Luke Sekelja, uspio zarobiti Petra II. Keglevića i njegove sinove Gašpara i Matiju. Petar II. Keglević odmah je trebao predati Čakovec i Štrigovu. Nakon toga je Zrinski pustio njegove sinove, službenike i poslugu te je odredio da se moraju povući u Kostel. Nakon što su sinovi Petra II. Keglevića predali Đurđevac, Koprivnicu i Prodavić, kralj im je potvrdio sva imanja izuzevši polovicu Krapine.^[8]

U ispravi od 14. listopada 1548. godine donesenoj u Beču kralj je Petru II. Kegleviću vratio svoju milost. Pritom je odredio da posjedi i gradovi Petra II. Keglevića trebaju biti u vlasništvu njegovih sinova i da oni moraju odrediti u kojemu će gradu boraviti Petar. Također, kralj je odredio da Petar nikada ne smije napustiti grad koji mu sinovi namijene.

Odveden je u Kostel te ga nije napuštao do kraja 1550. godine. Naime, tada je kralj ukinuo donesenu odredbu. Po novoj odredbi Petar je mogao boraviti i u ostalim svojim gradovima, ali nije smio ulaziti u tuđe.

Petar II. Keglević bio je jajački ban od 1520. do 1522., a dužnost hrvatskoga bana obnašao je od 1537. do 1542. godine. Zadnji se put spominje u pismu kralja Ferdinanda od 15. studenoga 1554. godine. Pretpostavlja se da je nedugo poslije navedenoga umro u Kostelu. Sahranjen je u župnoj crkvi Blažene Djevice Marije u Pregradi gdje je i danas vidljiv ulomak s nadgrobnoga spomenika.^[9]

Zahvaljujući Šimunu Kegleviću, Petrovu sinu, nastavlja se loza Keglevićevih. Šimun je s drugom ženom imao petero djece, a svoje je posjede proširio i u Ugarsku. Krapina dolazi u njihove ruke 1609. godine kada je kupuje Petrov unuk Ivan III.^[10] U to je vrijeme Kostel i dalje sijelo obitelji. Od kraja 16. stoljeća Kostel polako gubi važnost i svoju primarnu obrambenu funkciju. Sam njegov smještaj, na uzvisini, nije bio pogodan za tadašnje zahtjeve življenja. Iz Kostela se selilo u dolinu gdje su se mogli graditi prostraniji i ugodniji dvorci i kurije. Međutim, Kostel nije napušten naglo. Prije potpunoga napuštanja služio je kao ljetna rezidencija, dok su se zimski mjeseci provodili u Gorici, kasnorenesansnome kaštelu izgrađenome potkraj 16. stoljeća.

U dolini Kosteljine Keglevići su u svome posjedu držali imanja i dvorce Bežanec, Dubravu i Goricu. Dvorac Gorica izgrađen je u vrijeme kada se napuštaju za život neudobni i pretijesni srednjovjekovni gradovi na vrhovima brežuljaka te dolazi do gradnje u nizinskim dijelovima. U gradnji dvoraca i dalje su prisutni fortifikacijski elementi od kojih su neki očuvani. Riječ je o cilindričnoj kuli koja se sa strijelnicom nalazila na sjeveroistočnome pročelju dvorca. Iznad ulaznoga portala nalazi se poluoštećeni grb obitelji Keglević. Kula, koja je u vrijeme obitelji Keglević imala obrambenu funkciju, pretvorena je u salon.

Dvorac Gorica bio je u vlasništvu Keglevića sve do 1833. godine kada ga Oskar Keglević prodaje Antunu Kaučiću. Danas se dvorac, također, nalazi u vlasništvu iste obitelji.[11]    

Dvorac Dubrava također se nalazi u dolini Kosteljine. Pripadao je grofovima Keglević. Nakon Keglevića dvorac mijenja vlasnike te se tako spominju grofovi Limburg, grofovi Petazzi, Jakov Badl i drugi. U ovome se dvorcu 1861. godine nalazio vrt veličine 450 metara kvadratnih. U zemljišnim knjigama iz 1887. godine upisan je kao perivoj.[12]

Dvorac i perivoj Bežanec nalaze se u Valentinovu, mjestu u sastavu grada Pregrade. Bežanec je sagrađen u 18. stoljeću kao jednokatna četverokrilna građevina. Imao je unutrašnje dvorište.

U prvoj polovici 19. stoljeća obnavlja se u klasicističkome duhu. Iznad glavnoga pročelja ponosno se izdiže toranj sa satom. Kao što je slučaj i s ostalim dvorcima, Bežanec mijenja svoje vlasnike. Pripadao je Keglevićima, Kollenbachima, Schlaum – Lindenima te Ottenfelsima u čijem je vlasništvu bio najduže.[13] Dvorac 1990. godine obnavlja Siniša Križanec te ga pretvara u prvi hotel-dvorac u Hrvatskoj.

[1] Klaić, V.: Acta Keglevichiana. Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium XLII, 1917: 9
[2] Ibid, str. 19
[3] Miletić, D.: Plemićki grad Kostel u Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 2007: 116 – 117
https://hrcak.srce.hr/file/1857, pristupljeno: 14. studenoga 2022.
[4] Klaić, V.: Acta Keglevichiana. Monumenta spectantia historiam slavorum meridionalium XLII, 1917: 43 – 47
[5] S navedenim se slaže V. Klaić.
[6]  Kaštel koji je  Petar II. Keglević podignuo nasuprot Krapine.
[7] Miletić, D.: Plemićki grad Kostel u Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 2007.
https://hrcak.srce.hr/file/1857, pristupljeno: 14. studenoga 2022.
[8] Ibid, str. 51, 55
[9] Miletić, D.: Plemićki grad Kostel u Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, 2007.
https://hrcak.srce.hr/file/1857, pristupljeno: 14. studenoga 2022.
[10] Kostelgrad i Krapina ostaju u posjedu njihove djece, Franje III. i Ane Marije.
[11] Šcitaroci, Mladen Obad: Dvorci i perivoji Hrvatskog zagorja, 1989: 58 – 60
[12] Ibid, str. 56 – 57
[13] Ibid, str. 42 – 44.